“When you spend a night in Mostar, it is not the sound that wakes you up in the morning, but- the light. I know this from my own experience. It was the light that welcomed me when I arrived, it followed me from the morning to the evening, and when I left, that light forever stayed in me as the main characteristic of my memories of Mostar…”

Ivo Andric, Nobel Prize winner

Kad covjek prenoci u Mostaru, nije zvuk ono sto ga probudi ujutru,
nego svjetlost. To znam iz iskustva. Svjetlost me je docekala pri
dolasku u Mostar, pratila za vrijeme mog boravka od jutra do veceri, a
docnije, po odlasku, ostajala u meni kao glavna karakteristika moga
sjecanja na Mostar.

Uvjek mi se cinilo da je to što sija nad ovim od
prirode povlastenim gradom, i sto prozima sve u njemu, neka naro?ita
svjetlost, izuzetna po jacini i kakvoci. Uvjek sam mislio da sa njom
mora da ulaze u covjeka ljubav za zivot, hrabrost i vedrina, smisao za
mjeru i stvaralacki rad.
Nikad se dovoljno nisam mogao nagledati te svjetlosti, iako sam je
sretao svuda. Nje ima u osmjehu ovih ljudi i jasnim samoglasnicima
njihovog govora, na licima mladica i djevojaka u predvecernjoj setnji.
Ona se prelama kao zlatan, nemiran odbljesak u casi mostarske
zilavke, živi kao sabijena snaga i slast u ovim breskvama i tresnjama.
Ona se krije u sjenovitoj, hladnoj vodi sa Radobolje. Po njoj je Neretva
nasa najsvjetlija rijeka, po njoj i sam goli krs okolnih brda ima neku
stihijsku velicinu.

ZAPIS O MOSTARU
Ivo Andric; 1946.